Gradski muzej orijentalne umjetnosti

OBILAZAK MUZEJA

Prva dvorana u prizemlju – namijenjena privremenim izložbama zajedno sa susjednom dvoranom – želi evocirati kinesku radionicu Wünsch (Gabinetto Cinese Wünsch), jednu vrstu trgovačke radnje između dućana i muzeja, specifične za Trst u razdoblju između 1840. i 1890. godine. Treća dvorana izlaže mali ali dragocjen nukleus skulptura Gandare iz razdoblja između I. i IV. stoljeća p.Kr., koje su prikupljene za vrijeme poznate talijanske ekspedicije na Karakorum 1954. godine, koju je vodio Ardito Desio, a kojom je osvojen vrh K2.

Prvi je kat u cijelosti posvećen umjetnosti Kine. Dvije su temeljne tajne kineske kulture: porculan i svila, a sumiraju tisućugodišnje znanje i dobro su posvjedočene serijom svilenih haljina XIX. stoljeća i porculana iz dinastije Song (960. – 1279. g.), Yuan (1279. – 1368. g.), Ming (1368. – 1644. g.) i Qing (1644. – 1911. g.). U vitrinama središnje dvorane mogu se razgledati kamenjače celadon u zelenoj boji žada iz XII. – XIV. st., i „plavo- bijeli“ porculan koji potječe iz takozvanog „zlatnog doba“ porculana za vrijeme dinastije Ming, nakon čijeg kraja se proizvodnja ove posebne vrste porculana jako intenzivirala, jer je kobalt, element zaslužan za plavu boju, koji se prije uvozio iz Srednjeg istoka (naročito Perzije), tada otkriven i na području Kine. Počevši od dinastije Qing, Kinezi su uveli i povećali ukrašavanje porculana dekoracijama u raznim bojama tzv. tehnika famille verte („zelena porodica“) i famille rose („ružičasta porodica“), kao što je prikazano nekim izloženim predmetima. Muzej čuva i nekoliko primjeraka takozvanog porculana „blanc de Chine“, koji se proizvodio od razdoblja vladavine dinastije Ming do kasnog razdoblja vladavine dinastije Qing. U trećoj je dvorani izložen odabir talijanske i europske majolike i porculana orijentalne inspiracije, kao dokaz jednog od višestrukih aspekata koji je poprimio ukus za egzotično u Europi od 17. stoljeća nadalje. Smješten na drugom i trećem katu, odjel posvećen Japanu izlaže artefakte većinom iz razdoblja Edo ili Tokugawa (1615. – 1868. g.) i Meiji (1868. – 1912. g.). Na drugom se katu muzej može pohvaliti bogatom serijom drvoreza čiji su autori umjetnici Utamaro, Hokusai, Hiroshige, Kunisada i mnogi drugi majstori tehnike ukiyo-e („plutajući svijet“), a koji prikazuju svakodnevni život u svim njegovim aspektima. Ovaj umjetnički žanr odnosio se na poseban segment društva iz razdoblja Edo, odnosno na srednju klasu nastalu u doba mira i blagostanja, koja je željela uživati u blagodatima života. Taj iskaz joie de vivre vidjljiv je u dragocjenim artefaktima od bjelokosti (netsuke), od metala i u tehnici laka (kao što je kutija za pisaći pribor suzuri-bako), ali i u strasti prema kazalištu kabuki, koje je ovdje predstavljeno drvorezima, maskama i glazbenim instrumentima. Nadalje, izloženi su predmeti od porculana, koji izražavaju sposobnost japanske kulture da prisvoji i razvije tajnu svojstvenu drevnoj kineskoj mudrosti. Od XVII. stoljeća porculan se proizvodio po kineskim postupcima u Japanu, da bi se, između ostalog, i izvozio, i to posebno porculan Imari, nazvan po luci iz koje se izvozio nakon proizvodnje u radionicama grada Arite.

U muzeju se nalazi bogata zbirka japanskog oružja od XV. do XIX. stoljeća, u kojoj se ističu dragocjeni japanski mačevi katana i wakizashi, te dva oklopa samuraja izložena na trećem katu, gdje se ujedno nalazi odabir skulptura, posuda i drugih artefakata kojima je cilj posvjedočiti o japanskoj vjerskoj tradiciji pomoću kultova i obreda šintoizma i budizma.